Marin Tomšić: Život s loptom, kapetanska traka i strast prema amaterskom nogometu
Za početak nam se ukratko predstavi – reci nam koliko već dugo guraš ovu loptu, koju poziciju držiš i što zapravo radiš kada nisi na vrapčanskom travnjaku?
Ja sam Marin Tomšić. Dolazim i rođen sam u Sisku, a roditelji mi žive u Hrvatskoj Kostajnici. U Zagreb sam došao prije 13 godina, najprije živeći u učeničkom domu. Nogometom se bavim od svoje šeste godine, dakle od 1999., i otad sam u tome. Trenutačno radim kao trener mlađih kategorija u NK Vrapče, gdje vodim dvije selekcije. Slobodnog vremena nemam napretek jer imam obitelj –sina koji ima godinu i tri mjeseca – pa veći dio slobodnog vremena provodim sa ženom i djetetom.
Kako je došlo do poziva da preuzmeš traku i poneseš ovu ulogu na leđima?
Kada sam prije šest godina došao u klub, stvari su se počele mijenjati; došao je novi predsjednik i novi trener, a momčad je bila prilično mlada. Budući da sam bio najstariji, nakon priprema i uoči prvog kola protiv Ponikava, iskusniji su mi suigrači ukazali povjerenje i predali mi kapetansku traku koju s ponosom nosim već šestu godinu.
Što po tebi uopće čini pravog kapetana u ovoj ligi, gdje nema profesionalnog presinga, ali ima ponosa i emocija?
Po meni, kapetan prije svega mora držati momčad na okupu i graditi snažnu, pravu klapu – jer bez zajedništva u ovoj ligi nije moguće napraviti iskorak. Također, mora biti na usluzi suigračima, osobito mlađima kojih je u našem klubu jako puno. Budući da imamo odličan omladinski pogon, pet-šest igrača koji su prošli našu školu nogometa danas igra u prvoj momčadi, a moja je uloga da im pomognem u prilagodbi i sazrijevanju.
Kako rješavaš situacije u svlačionici kad kola krenu nizbrdo i kada su emocije nakon lošijeg starta ili poraza visoke?
Najčešće razgovorom i bodrenjem. Svi zajedno analiziramo utakmicu, provodimo vrijeme u razgovoru i ispravljamo pogreške. No, moram reći da otkad je prije dvije godine trener Miloš preuzeo momčad, rijetko gubimo. Većinom pobjeđujemo i redovito smo u vrhu ljestvice, u top tri momčadi, tako da velikih kriza i problema hvala bogu nemamo.
Sezona je tek startala, odigrale su se uvodne utakmice. Kakvi su dojmovi nakon prvih koraka?
Dojmovi su fantastični. U prvom smo kolu na domaćem terenu svladali Obres s 3:0, a potom smo u drugom kolu u Krapini pobijedili Zagorec s 4:2. Zagorec je izuzetno kvalitetna momčad s najvišim ambicijama, ali odigrali smo taktički zrelu utakmicu, ispoštovali sve upute stručnog stožera i zasluženo slavili. Tajna naše stabilnosti leži i u tome što okosnicu momčadi čini šest-sedam igrača koji su ovdje već šest godina, uz sjajnu nadogradnju iz vlastitog omladinskog pogona.
Kako uopće usklađuješ radne obaveze, obitelj i treninge s obzirom na to da u ovom rangu nitko ne živi od nogometa, a svi daju maksimum?
Nije lako jer mi je dan ispunjen do posljednjeg trenutka. Radim u klubu s dvije generacije klinaca, što mi je posao, a uz to odradim i četiri treninga dnevno – tri s mlađim uzrastima i jedan seniorski. Vikendima su utakmice, ali uz veliku podršku supruge i ljubav prema klubu sve se uspijeva uskladiti.
Kad pogledaš širu sliku, što općenito smatraš najvećim problemom u amaterskom nogometu i što bi trebalo promijeniti da liga postane kvalitetnija i privlačnija publici?
Najveći su problem infrastruktura i tereni koji su u većini klubova naše lige u katastrofalnom stanju – doslovno ornice i njive. Kada bi se u taj segment više uložilo, razina nogometa i uvjeti za igru značajno bi se podigli.
S obzirom na to da momčad ima sjajne pojedince, tko bi po tebi mogao napraviti iskorak i skrenuti pozornost na sebe u višem rangu?
Izdvojio bih mladog Marija Matića, našeg juniora koji već sada odlično igra u seniorima i pokazao je ogroman potencijal na teškim utakmicama poput ove u Krapini. Tu je i naš desni bek Ivan Pađen, koji je zbog ozljede malo pauzirao, ali je igrač s iznimnim kvalitetama koji je već bio na radaru za amatersku reprezentaciju. Okosnica momčadi su iskusniji igrači, ali ovi mladići nedvojbeno nose budućnost kluba.
Ima li u ligi neki suparnički igrač protiv kojeg ti je uvijek najteže igrati?
Najbolji i najopasniji igrač u ligi definitivno je Lovrić, lijevo krilo iz Bistre. Iako po kvalitetama odavno prerasta ovaj rang natjecanja, i dalje igra ondje i uvijek je maksimalno neugodan suparnik.
Što bi izdvojio kao najveći adut vaše momčadi ove sezone – je li to kemija, mladost, iskustvo ili nešto sasvim treće?
Glavni adut nam je spoj sjajnog rada trenera Roberta Miloša, koji je istinska legenda kluba, te izvanredne sinergije između nas nekoliko iskusnijih igrača i talentiranih mladića iz omladinskog pogona. Ta kemija u svlačionici drži nas na okupu i donosi rezultate.
Gledajući iz perspektive igrača koji svakog tjedna nastupa u ovim ligama, što bi općenito trebalo promijeniti u amaterskom nogometu – od uvjeta i suđenja do organizacije?
Opet se vraćamo na infrastrukturu, jer ulaganja u terene moraju biti prioritet. Što se tiče atmosfere, mi u Vrapču nemamo tih problema; naše domaće utakmice redovito privuku 300 do 400 gledatelja, tu je i naša vjerna navijačka skupina Lunatics, a cijeli kvart živi za klub. Ipak, u mnogim drugim sredinama posjećenost i uvjeti nisu na toj razini.
Kvart Vrapče i NK Vrapče žive u neraskidivoj vezi. Kako se to odražava na vašu svakodnevicu?
Vrapče je specifično po tome što nogomet živi na svakom koraku. Kada šećem ulicom, ljudi me neprestano zaustavljaju, pitaju za utakmice, komentiraju rezultate i daju podršku. Ovdje su svi povezani s klubom i osjećate tu toplinu i pripadnost na svakom koraku.