Danas razgovaramo s Jurom Perićem, kapetanom NK Kašina, s kojim pretresamo sve detalje o pripremama, sjajnoj atmosferi u svlačionici, izazovima amaterskog nogometa i ljubavi prema klubu koja ne poznaje granice.
Možeš li nam se za početak predstaviti i reći nešto o svojim nogometnim počecima?
Ja se zovem Jure Perić, igrač sam NK Kašina, a u klubu sam već četiri godine. Moj nogometni put krenuo je 2016. godine; nakon što sam par godina nagovarao tatu, napokon sam se odlučio upisati u nogomet. Došao sam tu kao klinac, prošao sve uzraste i ostao sve do ove stolice, stigavši do kapetanske trake.
Što NK Kašina znači za samo mjesto i lokalnu zajednicu?
Klub ovdje znači jako puno jer je ovo malo mjesto s malim brojem stanovnika, a NK Kašina je zapravo jedina sportska ustanova u cijelom kraju. Svi se držimo zajedno i volimo nogomet, a klub okuplja ne samo Kašinu, nego i okolna mjesta . Postali smo velika zajednica u kojoj su svi jednaki i gdje svatko nešto može postići.
Koliko dugo već nosiš kapetansku traku i što za tebe znači predvoditi ovu momčad?
Kapetan sam službeno nešto više od godinu dana, mada sam i u nekoliko navrata ranije uskočio i nosio traku dok smo još igrali u Prvoj zagrebačkoj ligi. Velika mi je čast predstavljati ove dečke kao kapetan i biti njihov vođa na terenu. To je za mene ogroman ponos i velika odgovornost koju sam oduvijek bio spreman prihvatiti .
Kako su prošle pripreme i s kakvim ambicijama ulazite u novu sezonu?
Pripreme teku jako dobro; krenuli smo prije tri tjedna, malo ranije nego ostali, jer prvenstvo kreće za desetak dana. Smatram da smo potpuno spremni i, s obzirom na rezultate iz prošle sezone, imamo puno pravo nadati se još boljem uspjehu. Naš krajnji cilj je osvajanje lige i ulazak u viši rang. Dat ćemo sve od sebe do posljednjeg sučevog zvižduka i vjerujem da imamo kvalitetu za osvajanje prvog mjesta.
Kakva je trenutna energija i atmosfera u svlačionici pet dana pred početak prvenstva?
Ekipa je stvarno nabrijana na novu sezonu, pogotovo zato što smo u prošloj polusezoni ostvarili sjajne rezultate i povezali osam pobjeda zaredom. To nam je odličan preduvjet za početak. Momčad se sjajno posložila, imamo odličnu kemiju unutar ekipe i atmosfera je fantastična – postali smo prava klapa.
Kako izgleda tjedni raspored jednog amaterskog nogometaša koji uz posao i obaveze stiže odraditi sve treninge i utakmice?
Sve se stigne kada se dobro posloži raspored, iako imamo i privatne obaveze. Nogomet nam je ipak hobi, pa uz njega imamo posao, obveze kod kuće i umor. U tjednom ritmu imamo tri treninga i utakmicu. Trudim se prvi stići na svaki trening, nekad uspijem, nekad ne, ali utakmicu, koja je vrhunac tjedna, svi nekako uspijemo ugurati i prilagoditi svoje obveze da budemo na terenu.
Kakva je konkurencija u ligi i što donosi natjecanje u kojem srce, tradicija i entuzijazam vode glavnu riječ?
Netko bi se možda nasmijao kad bi čuo da igramo u Drugoj zagrebačkoj ligi, ali konkurencija je zapravo dosta jaka. Ima tu puno sjajnih igrača koji su nekad igrali ozbiljan nogomet , iako fizički možda više nisu na toj razini, i dalje posjeduju ogromno znanje i donose prevagu na terenu.
Znači li to da u vašoj ekipi, ali i u ligi općenito, postoji spoj mladosti i iskustva?
Naša momčad zapravo malo odskače po tome. Dok se većina ekipa oslanja na starije i iskusnije igrače te strane igrače, mi smo prošle sezone bili uvjerljivo najmlađa ekipa u ligi s prosjekom ispod 20 godina, pa o nekom velikom igračkom iskustvu tu ne možemo puno pričati.
Možeš li izdvojiti suigrača koji najviše diže atmosferu u svlačionici i reći nam kako provodite vrijeme nakon utakmice?
Svakako bih izdvojio našeg vratara Mihu Mraka, koji je duša i srce ekipe. Atmosferu diže samom svojom pojavom, jako je duhovit i ima svoje staromodne izjave kojima nas uvijek uspijeva nasmijati u najtežim trenucima. Što se tiče druženja nakon utakmica, Ekipa i ja znamo ostati duže, otići nešto pojesti i popiti hladno piće. Većina ekipe inače ostane na stadionu uz glazbu, pridruže nam se navijači i ljudi iz kluba, a druženje često potraje do ranih jutarnjih sati.
Postoji li kod mladih amaterskih igrača ambicija da naprave iskorak prema profesionalnom nogometu?
Naravno da je moguće ostvariti profesionalnu karijeru, ali to je danas jako rijedak slučaj i izuzetno teško, pogotovo ako se taj korak ne napravi na vrijeme. Za to su potrebni ogromno odricanje, puno rada i talenta. Kod mladih uvijek postoji nada, ali realnost je takva da rijetki uspiju dogurati do profesionalnog nogometa.
Kad bi se mogao vratiti u juniorski staž, bi li nešto promijenio ili te u potpunosti zadovoljava ovo što si postigao?
Još u mlađim kategorijama prelomio sam neke stvari u glavi i odlučio da iz NK Kašine neću otići . Nisam imao ambiciju ići igrati negdje drugdje pod svaku cijenu jer mi je klub značio sve – da nisam igrao ovdje, vjerojatno ne bih igrao uopće.
Što bi za kraj poručio mlađim klincima koji tek počinju igrati na igralištu u Kašini i sanjaju o kapetanskoj traci?
Poručio bih im da je sve moguće uz dobar rad i pravi pristup. Prije svega, najvažniji su međuljudski odnosi, druženje i kultura – posebno poštovanje prema starijima, klubu, treneru i suigračima. Kad se postaviš kao čovjek kluba i kada ti je klub na prvom mjestu dok si na terenu, onda je sve moguće i u svakoj situaciji donijet ćeš pravu odluku.