Dinamova iluzija o treneru: Zašto bez točne igre nema ni prave trke
Nakon još jedne mučne predstave i ogoljavanja svih slabosti protiv Hapoela, najlakše je prst uperiti u trenera Kovačevića. Javnom mijenju to je najbrži i najjednostavniji potez. No, pravo pitanje koje se ovdje mora postaviti nije hoće li smjena na klupi riješiti problem, nego: ima li ovaj Dinamo uopće igrače kvalitativno dostojne modroga dresa?
Sve ono što se u tragovima naziralo još protiv Vikinga, sada je postalo bolna realnost. Dinamo već duže vrijeme jednostavno nema igru, a razlog nije samo u taktici, već u osnovnoj tehničkoj kvaliteti.
Obično se u 70. minuti, kada momčad vidno padne u ritmu, krivica automatski prebacuje na kondicijske trenera i promašene pripreme. No, odgovor je puno dublji od samog “trčanja na treningu”.
U ligama petice ne trči se više samo zato što su tamo igrači “tjelesno spremniji”, nego zato što ih sama točnost, ideja i brzina predaje lopte prisiljavaju na stalno kretanje. Kada ekipa igra točno, s brzim i pravovremenim pasom koji otvara prostor, igrač je natjeran na stalni sprint i utrčavanje. Kroz takav visoki ritam same utakmice — tjedan za tjednom — igraču kondicija i natjecateljska forma prirodno rastu. Zato naši igrači, kada odu u ozbiljan europski klub, odjednom “protrče”. Ne protrče oni zato što ih je tamo dočekao čudotvorni kondijski trener, nego zato što ih sama igra i točnost suigrača prisiljavaju na taj ritam.
Kod Dinama je situacija potpuno obrnuta:
- Prekid kretanja u startu: Nije stvar u tome da igrač “odustane” od trčanja. Problem je u tome što već u samom otvaranju prostora i početku njegovog kretanja lopta ode krivo, bude netočna ili presječena. Kretanje je uništeno u samom začetku jer je lopta već završila u nogama protivnika ili u autu — igrač jednostavno nema kamo trčati kada ne dobije upotrebljivu loptu.
- Prividni fizički pad: Igrači u HNL-u odrade kilometražu koja nije ni blizu europskom vrhu, ali kako nemaju kontinuitet jakog ritma kroz samu točnu igru, u završnici svake zahtjevnije utakmice izgledaju kao da nemaju snage.
- Nemoć pod pritiskom: Čim protivnik izađe u visok pritisak, Dinamova se ideja potpuno raspada. Umjesto građenja napada kroz pas, izbija se duga lopta unaprijed, bez ikakve ideje i plana.
- Promašaj u sustavu 4-3-3: Uprava je naglasila da Dinamo želi igrati u sustavu 4-3-3. U tom sustavu upravo su krilni igrači ti koji prema naprijed moraju donositi ključnu prednost — moraju biti tehnički izuzetno potkovani, moći probiti igrača u situacijama “jedan na jedan”, pa i “jedan na dva”. Poražavajuća je činjenica da Dinamova startna krila u dvije utakmice protiv Vikinga i jednoj protiv Hapoela imaju točno nula uspješnih prolaza “jedan na jedan”. Jedino kada uđe Hoxha, s klupe unese trud i nešto se pomakne, ali igrači koji počinju od prve minute ne donose nikakvu razliku.
Na terenu ostaje tek nekolicina onih koji zaslužuju prolaznu ocjenu — prije svega Stojković sa svojom lucidnošću i potezom , uz povremenu borbenost Mišića, golmana Kotarskog te Kačavende dok je bio u igri. No, utakmica se ne može dobivati na bljesak pojedinca dok ostali igraju po principu “samo nemoj meni dodati”.
Promjena trenera na papiru zvuči kao brza terapija, ali ako su igrački kapaciteti limitirani, niti jedan strateg na svijetu ne može stvoriti moćnu momčad iz materijala koji ne može odigrati točan pas. Bez tehničke preciznosti, osjećaja za prostor i krila koja rade razliku u sustavu koji se želi igrati, svaka nova smjena na klupi bit će samo kozmetika na dubinskom problemu.