Kad se u Zagrebu dotakneš Maksimira, ne diraš u beton i željezo. Diraš u živac. Diraš u sveto mjesto s kojeg se 13. svibnja 1990. kretalo u stvaranje hrvatske države, u beton koji miriše na djetinjstva, na suze, na prkos i na generacije koje su na tim tribinama ostavile grla i srce.
I zato je naivno — da ne kažemo opasno — misliti da se narodu i navijačima pod krinkom “stručnih urbanističkih parametara” može podvaliti bilo što.
Gruda s Maksimira koja prerasta u lavinu
Povijest nas je naučila jednoj stvari: kad maksimirska tribina osjeti da je se podcjenjuje, otpor ne dolazi uz najavu. On počne tiho. Jednim komentarom, jednim transparentom, tihim prigovaranjem u tramvaju na Maksimirskoj. A onda, baš kao gruda snijega gurnuta s vrha Sljemena, krene skupljati bijes i pretvara se u lavinu koja ruši sve pred sobom.
Zaboravljaju li neki u medijima i upravama kako je završio pokušaj prekrajanja Dinamovog imena? Kada je pokojni predsjednik Tuđman na vrhuncu svoje političke moći odlučio da se Dinamo više neće zvati Dinamo, mislio je da je stvar gotova. Bili su upregnuti svi mediji, sva sila države. I što se dogodilo? Navijači i građani grada Zagreba rekli su – NE. Gruda je postala lavina, otpor je trajao godinama i sveto ime Dinamo vraćeno je tamo gdje pripada.
Ako se tada nije uspjelo slomiti volju navijača oko imena, kako netko danas misli da će im na silu uvaliti stadion koji izradom podsjeća na predimenzioniranu nadstrešnicu?
Boban mora ostati heroj, a ne štit za loš projekt
Zvonimir Boban je legenda. On je čovjek koji je na tom istom Maksimiru 1990. skočio na milicajca i za navijače zauvijek postao simbol otpora i herojskog prkosa. Njegovo ime piše se zlatnim slovima u povijesti Dinama i hrvatskog naroda.
Upravo zato zaboljele su prvotne medijske ucjene u stilu: “Prihvatite ovaj projekt ili ode Boban, pa slijedi potop.”
To je jeftin spin i emocionalna ucjena. Boban ne smije dopustiti da ga se koristi kao štit za projekt koji nema ni dušu, ni identitet, ni prepoznatljivost. I dobro je što je danas i sam Zvone reterirao, spustio loptu na zemlju i poručio da je “samo jedna kap u plavom moru dinamovih navijača “. To je pravi Zvone. Onaj koji shvaća da je klub iznad svakog pojedinca i da se protiv volje vlastitog navijačkog identiteta ne može i ne smije ići.
Stadion za idućih 100 godina – ili nikakav
Dinamu i Zagrebu ne treba “bilo kakav” stadion samo da se zabije prva lopata. Treba im dom. Hram nogometa. Objekt koji će, kad ga pogledaš s Dinamovim šalom oko vrata, izazvati ponos i strahopoštovanje kod suparnika.
Usporedite ovaj natječaj s projektom u Kranjčevićevoj – tamo je napravljen moderan, lijep i funkcionalan stadionić bez ijedne mrlje i bez ičijeg bunta. Zašto? Zato što je napravljen s glavom i repom.
Ovaj pobjednički rad za Maksimir vrišti od nemara (gdje se čak s pravom sumnja na AI generirane vizualizacije bez pedantnosti pravih arhitekata) i potpunog izostanka bilo kakve emocije prema Dinamu.
Poruka autorima projekta, žiriju i gradskim ocjenjivačima više je nego jasna: Uzmite papire natrag u Milano i crtajte ponovo. Stadion plaćaju građani i navijači, gradi ga se za njihove unuke, i dok god taj projekt ne bude imao dušu i karakter kakav Maksimir zaslužuje – gruda nezadovoljstva s tribina samo će nastaviti rasti.