Kako diše svlačionica Trešnjevke ove sezone i s kakvim osjećajima izlaziš na travnjak s kapetanskom trakom oko ruke prije svake utakmice?
Na teren izlazimo s pobjedničkim stavom, što znači da razmišljamo isključivo pozitivno i nabrijano. Traku nosim od ove sezone jer je kapetan Agatić ozlijeđen, pa se sada nastojim usmjeriti na vođenje momčadi, a ne samo na postizanje golova.
Kako ocjenjuješ dosadašnji dio sezone i jeste li na putu koji ste zacrtali pred početak prvenstva?
Do sada je prošlo tek prvo kolo koje smo dobili na mišiće u jednoj dosta teškoj utakmici i na lošem terenu. Trener nas je pripremio tako da ih hvatamo na polukontru i kontru, što se pokazalo uspješnim. Na putu smo koji smo zacrtali jer je svaki igrač od prvog do poslednjeg išao “na glavu”. Nitko nije podbacio i upravo zato smo ostvarili pobjedu.
S obzirom na to da si poznat kao izuzetno iskusan i ubojit strijelac, čije je ime redovito na usnama navijača Trešnjevke, kako gledaš na svoju nogometnu karijeru i koji ti je pogodak ostao u najljepšem sjećanju?
Moja karijera zapravo i nije klasična profesionalna, već amaterska jer sam tako odlučio. Ipak, posebno pamtim pogodak protiv Vrbovca za pobjedu. Asistirao mi je kum, koji je tada ovdje igrao, a sada se vratio u Rijeku, pa mi je zbog toga taj gol ostao u najljepšem sjećanju kao najvažniji.
Što je po tebi ključno da netko postane vrhunski i kvalitetan strijelac? Je li to stvar urođenog instinkta, njuha za prostor ili hladnokrvnosti u završnici, te kako na terenu prepoznaješ situacije i biraš gdje ćeš uputiti loptu?
Kao mlađi živio sam za nogomet, ubijao se od treninga, no u jednom trenutku, neposredno prije pandemije, malo sam se razočarao i izgubio volju, pa sam mislio da se više neću ni vraćati. Ipak, odlučio sam pokušati još malo igrati amaterski nogomet. Vjerujem da mi se trud iz mlađih dana ipak vratio i prelomio sam da u ovoj nižoj ligi pokažem što mogu. Želio sam da mi Trešnjevka biti odskočna daska, imao sam i prilika, ali presudio je privatni život i odustao sam od profesionalizma. Što se tiče samog zabijanja golova i procjene, sve se temelji na položaju tijela suigrača. Ako vidim da suigrač dolazi iz nekog polukreta, znam da ne može odigrati daleko, pa biram bližu stativu jer znam da će lopta tamo završiti. S druge strane, ako je centaršut čist i otvoren, obično tražim drugu stativu. To je onaj instinkt i osjećaj za prostor koji se razvija s godinama.
Kako svoje golemo iskustvo i tajne napadačkog zanata prenosiš na mlade suigrače u momčadi i postoji li neki savjet koji im stalno ponavljaš?
Priznajem da sam im prije znao puno više prigovarati. Strašno bi me ljutilo kada bi mlađi igrači, primjerice u dobi od 18 do 20 godina, na treningu išli sami na gol i pokušavali lobati. Smatram da takve stvari ne dolaze u obzir jer se samopouzdanje i golovi grade upravo na treningu, gdje treba pucati koncentrirano i ozbiljno, a ne se zabavljati i lobati za publiku. Na treningu se mora pokazati maksimalan fokus jer će ti se svako opuštanje na utakmici vratiti na negativan način.
Koliko se nogomet u ovoj ligi promijenio od tvojih mlađih dana do danas, i što je danas presudno za dobar rezultat?
Kada razgovaram sa starijim dečkima, slažemo se da je škola nogometa u nekim segmentima zakazala. U moje vrijeme se točno znalo – ako na treningu ne pozdraviš trenere i starije igrače, vraćali su nas natrag. Danas tog poštovanja u istoj mjeri više nema, ponajviše zbog mobitela, tik toka i društvenih mreža koje odvlače pažnju. Ipak, dobro je da mladi poslušaju ovakve savjete, malo se zamisle i shvate što je pravi fokus.
Trešnjevka kao klub ima specifičnu dušu, tradiciju i kvartovsku vibru. Što za tebe osobno znači nositi grb i voditi ovu momčad kao kapetan?
Ovdje sam već sedam sezona, a ovo mi je prva sezona s kapetanskom trakom. Iznimna mi je čast što sam dobio tu priliku. Iako o tome u mlađim kategorijama nisam previše razmišljao, prihvatio sam poziv jer sam u klubu najduže, a i želja trenera bila je da preuzmem tu odgovornost. Uz dva starija mentora, vjerujem da idemo u dobrom smjeru, trudeći se staviti ego po strani te biti prava podrška i mlađima i starijima, kao i svima oko kluba.
Kako izgleda tvoja osobna priprema uoči važnih utakmica? Imaš li kakvih osobnih rituala?
Prije bih uglavnom odmarao do ručka, popio kavu i otišao na utakmicu. Sada, s obzirom na obitelj i suprugu, raspored je znatno dinamičniji i moram obaviti puno obaveza prije samog susreta. Rutina se u potpunosti prilagodila novom obiteljskom ritmu.
I za kraj, što poručuješ klincima koji tek počinju trenirati na Grabi?
Poručujem im da se maknu s društvenih mreža i prestanu opterećivati sporednim stvarima . Neka se fokusiraju na ekipu, na terenu budu maksimalno čvrsti i beskompromisni, ali prije svega neka poštuju trenera, klub i suigrače.